Šta se događa iza zatvorenih vrata? Brinemo li o žrtvama porodičnog nasilja?

Znamo da je nasilje u porodici fenomen koji se na svjetskoj razini karakterizira ogromnim problemom današnjice, te primjerom kršenja ljudskih prava i sloboda par excellence. Poznato nam je i da nasilje u porodici ne bira žrtve te pogađa sve kategorije, pa tako žrtve porodičnog nasilja mogu biti djeca, mladi, odrasli, žene i muškarci, zdravi i bolesni, bogati i siromašni, zaposleni i nezaposleni... U Bosni i Hercegovini to su najčešće žene, djeca, osobe treće životne dobi, osobe sa invaliditetom, te, vrlo rijetko, i muškarci. Nasilje u porodici može biti fizičko, seksualno, emocionalno, ekonomsko ili psihološko, a navedeni oblici nasilja se rijetko manifestuju pojedinačno, češće kao kombinacija dva ili više oblika. Stručnjaci ukazuju i na poseban oblik porodičnog nasilja, a to je prisutnost pasivnog zlostavljanja, koje uključuje viktimizaciju, zapostavljanje, duhovno i intelektualno zlostavljanje, a mnogo ga je teže uočiti. 

Strah, koji nasilje izaziva, često je u tolikoj mjeri psihološki paralizirajući i ihibirajući da se žrtve nerijetko za oblik suočavanja sa, za život potencijalno ugrožavajućom prijetnjom odlučuju na nedjelovanje, šutnju, trpljenje, neprijavljivanje nasilnika, najčešće partnera i oca njihove djece, a u nadi da će im to povećati šanse za opstankom. Ukoliko se i odluče obratiti za pomoć, nekom vladinom ili nevladinom sektoru, to se dešava nakon što je nasilje u njihovoj porodici odavno doživjelo svoj vrhunac, pa se sada bore za očuvanje puke egzistencije i golog života. Svoga i svoje djece, najčešće.

Imajući u vidu ove činjenice, nije teško za pretpostaviti koliko su žrtve nasilja u porodici u ovom trenutku globalne svjetske borbe sa virusom Covid - 19 na samoj periferiji društvenog interesa, a ujedno koliko su kao takve socijalno „nevidljive“. Država je, razumljivo, zauzeta rješavanjem aktuelnog problema i planiranjem strategije u vezi stavljanja pod kontrolu pomenutog virusa, uvode se epidemiološke mjere za suzbijanje bolesti koje uključuju ograničavanje kretanja, propagira se fizičko distanciranje, te sa svih strana nadležni poručuju „Ostani kući“. U kojoj „kući“, pitaće se sa podsmijehom žrtve porodičnog nasilja. Da li u onoj u kojoj su svakodnevno izložene prijetnjama, zastrašivanju, manipulaciji, ponižavanju, izoliranju, povrijeđivanju, optuživanju...gdje je najdominantnija emocija koju osjećaju - strah. Neke će čak smatrati da su sigurnije na ulici gdje su izložene prijetnji virusa, nego u vlastitoj kući gdje žive u nasilnom odnosu.

Dodatna otežavajuća okolnost je što stres uzrokovan pandemijom može stvoriti nesigurnost i dovesti do nasilja i u porodicama u kojima nasilje ranije nije bilo prisutno. Zbog toga je od izuzetnog značaja pravovremeno reagirati i uključiti stručnjake koji će planirati i realizirati aktivnosti na nivou primarne prevencije s ciljem stvaranja uslova koji čine pojavu nasilja manje vjerovatnom. Žrtve porodičnog nasilja se suočavaju sa nizom negativnih posljedica kada je u pitanju njihovo mentalno zdravlje, a ukoliko se pravovremeno ne poduzmu aktivnosti za suzbijanje i prevenciju porodičnog nasilja, izlaskom iz trenutne krize suočit ćemo se sa nizom novih problema među kojima je i pojava visoke stope različitih problema i poremećaja mentalnog zdravlja.

Mnogo je rizičnih faktora za pojavu i eskalaciju nasilja u ovoj situaciji. Mjere fizičkog distanciranja, samoizolacije i općenito smanjenje društvenog kontakta, kao i mjere propagiranja ostajanja kod kuće mogu, s tim u vezi, povećati vjerovatnost javljanja nasilja u porodici. Fizička i socijalna distanca, ekonomska nesigurnost i gubitak posla, finansijske poteškoće, konstantna upućenost članova porodice jednih na druge, mogu biti faktori povećanja rizika za eskalaciju nasilja. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) u svom izvještaju navodi da informacije iz Kine, Ujedinjenog Kraljevstva i SAD-a ukazuju na povećanje slučajeva partnerskog nasilja od pojave virusa Covid-19. U Europi se prema navodima predsjedavajuće komiteta za prava žena Europskog parlamenta nasilje u porodici povećalo za jednu trećinu u prvoj sedmici od uvođenja mjera ograničenog kretanja, dok je u Bosni i Hercegovini situacija sa prijavom nasilja u porodici ostala nepromijenjena, te je broj prijavljenih slučajeva ostao isti. To je činjenica koja naročito uznemirava ako znamo da su žrtve sada vjerovatnije pod većom kontrolom nasilnika, te da su socijalno izloliranije i distanciranije od osoba koje im inače pružaju podršku i pomoć. Kako prijava nasilja podrazumijeva odlazak u policijsku stanicu, centar za socijalni rad ili zdravstvenu ustanovu, žrtve su u tome sada onemogućene kako zbog straha od nasilnika koji ih više kontrolira, tako i zbog straha od obolijevanja.

Iako se fokus mora zadržati prvenstveno na tome da se obezbijedi zaštita i sigurnost žrtvama nasilja, potrebno je da se iznađu rješenja koja uključuju i one koji vrše nasilje. Potrebno ih je potaknuti da potraže stručnu pomoć, a s druge strane u ovakvim vanrednim uslovima tu pomoć učiniti dostupnom kroz sistemsko djelovanje.

Nužna je odgovornost društva i nadležnih institucija, ali i pojedinaca kako bismo omogućili pravovremenu podršku žrtvama i počiniocima nasilja, a s ciljem prevencije tragičnih događaja i dugoročnih negativnih posljedica na mentalno i fizičko zdravlje članova zajednice u kojoj živimo. Na prevenciju nasilja i mediji mogu imati značajan uticaj!

Dakle, ako se u vašoj porodici događa nasilje, ako ste zabrinuti zbog svog ponašanja i reakcija kojima stavljate članove porodice u položaj koji ugrožava njihovo fizičko i mentalno zdravlje, ako ste zabrinuti za prijatelja, člana porodice ili bilo kojeg člana zajednice za vrijeme pandemije, potražite stručnu podršku i pomoć!

Ukoliko posumnjate da se u vašem okruženju dešava nasilje u porodici (npr. čujete plač, zvanje upomoć i lomljenje predmeta; duže vrijeme ne možete uspostaviti telefonski kontakt sa osobom za koju znate ili pretpostavljate da je žrtva nasilja u porodici; primjetite da je osoba pri telefonskom kontaktu naročito uznemirena, dezorijentirana, uplašena, te da vam na određeni kodni način pokušava sugerisati da je u opasnosti ili uputiti apel za pomoć, i sl.) postupajte na način da pozovete najbližu policijsku upravu ili centar za socijalni rad, jer žrtva najčešće priželjkuje takvu vašu reakciju.

Trenutno vladini servisi za pružanje podrške i pomoći žrtvama nasilja u porodici (policijske uprave i centri za socijalni rad) i u vanrednim okolnostima izazvanim panedmijom i dalje pružaju svoje usluge, te izlaze na teren po svakoj zaprimljenoj prijavi porodičnog nasilja sa ciljem daljeg zbrinjavanja žrtava. Također, aktivni su SOS telefoni nevladinog sektora i Sigurnih kuća.

Izuzetno je važno u ovakvim okolnostima pokazati solidarnost, humanost i hrabrost, kao i socijalnu odgovornost na individualnom nivou, jer na taj način svako od nas može biti heroj i spasiti ljudski život koji je, napokon, i jedina ultimativno vrijedna kategorija.

Sada je vrijeme. Pokažimo humanost, mislimo na one kojima treba naša podrška i pomoć.

Brojevi telefona za prijavu nasilja u porodici:

JU „Kantonalni centar za socijalni rad“ Sarajevo – 033/723-640

SOS telefon (Kanton Sarajevo) - 033/222-000

SOS telefon (Federacija BiH) - 1265

Besplatna pravna pomoć i psihološka podrška (Centar za žene Fondacija lokalne demokratije) - 033/ 570-560, 033/570-561

Tekst pripremile:  Mirela Šehović, psiholog i Amela Dautbegović, psiholog